Istraživanje ishrane štuka u Srbiji

Kanibalizam štuke

Malo je toga poznato o pravoj ishrani štuke (Esox lucius) u potpuno prirodnim, netaknutim vodenim staništima na Balkanu. Odeljenje za Ekologiju, Fakulteta Nauke i tehnologije, grada Debrecina u Madjarskoj i “Natura” – udruženje (društvo) za proučavanje i zaštitu prirode su izvršili obimno istraživanje na ovu temu i došli do veoma zanimljivih zaključaka. Jedan od retkih naučnih radova koji obrađuje ishranu štuka u našim otvorenim vodama, tj. u njihovoj prirodnoj sredini, a ne u laboratorijskim uslovima, i objavljen je 2014. godine. U razdoblju od 2006. do 2010. godine, ulovljeno je 528 primeraka štuke na 20 lokacija u tri različita vodena staništa. Štuka je lovljena udicom minimalno četiri puta mesečno. Štuke su uglavnom hvatane u jesen, sa najviše ulova u oktobru. Osim toga, u jesen je zabeležen i njen najveći intenzitet hranjenja u smislu količine i intervala između uzimanja hrane. U želucima štuka pronađeno je ukupno 15 vrsta riba koje su joj poslužile kao plen.

   

Najčešća riba plen bila je babuška (Carassius auratus gibelio), sledile su bodorka (Rutilus rutilus) i uklija (Alburnus alburnus). Zaključeno je da se sastav ribljeg plena i udeo kičmenjaka i beskičmenjaka u plenu uglavnom razlikuju od drugih istraživanja, verovatno zato što su istraživana područja bila geografski različita. Štuka, jedan od top predatora u našim vodama, ali i Evropi, Aziji i Americi i hrani se gotovo isključivo ribom. Ona je usamljeni lovac za razliku od smuđa koji češće napada u grupama, gde su izuzetak veći primerci smuđeva koji su, takođe usamljenici, ili idu u paru, mužjak i ženka.

   

Štuka naseljava slatkovodne sporotekuće reke, jezera, bare, kanale severne zemljine hemisfere. Ima veoma važnu ulogu u održavanju ekosistema voda. Zajedno sa ostalim grabljivicama u našim vodama utiče na broj vrsta riba ali i njihovu ukupnu zastupljenost. Morfološki i anatomski posmatrano, štuka je prava grabljivica. Kratak jednjak, veliki želudac i kratko zadnje crevo ukazuju na tipičnog mesojeda. Zanimljivo je ali i veoma poznato našim ribolovcima, koji su to otkrili čisteći štuke, da je njen želudac sposoban progutati plen njene sopstvene veličine, pa i veći.

   

Gotovo jedina prepreka da bi progutala toliki plen joj je raspon vilica. Mlade štuke, veličine do 50mm se hrane isključivo nižim vrstama člankovitih životinja u vodi, sićušnim planktonskim rakovima i insektima. Kako raste, njen plen postaju najpre manje ribe ali i drugi beskičmenjaci i kičmenjaci. Maksimalna veličina njenog plena raste srazmerno sa njom, ali i velike štuke itekako umeju da pojedu i manji plen, tako da ta relacija nije uvek pravilo. Zaključak je da njen izbor zavisi pre svega od ponude hrane.

   

Raniji pogrešan zaključak je bio da je štuki kanibalizam ponašanje isključivo zbog hrane, međutim, temperatura i njene razlike, kao i nedostatak mesta za sakrivanje, (prirodnih skloništa u vodi), ali i poznati teritorijalni princip, tipičan za ovu vrstu, dovode takođe do kanibalizma, što je takođe veoma zanimljivo otkriće i potvrda sumnji. Štuka se hrani i pticama i manjim sisarima koji se nađu u vodi. To su uglavnom ptice koje žive pokraj vode, plivaju i love ribu, poput patki, gnjuraca, ronaca, vodomara, i sl. Hrani se takođe, u izvesnoj meri i miševima i pacovima i drugim životinjama koje se nađu u vodi.

   

Za teritoriju ovog istraživanja uzeta je Vojvodina, Dunav, njegove pritoke i izliveni delovi koji čine manje ili veće bare, i jezera, zatim mreža kanala Dunav-Tisa-Dunav, jezera i bare nakon povlačenja Dunava posle izgradnje brane, i nakon povlačenja Tise. Vojvodina je savršeni teren za ovakvo istraživanje. Ispresecana vodenim, sporotekućim i stajaćim površinama, bogatim vodenom vegetacijom, ona predstavlja gotovo idealno stanište ove grabljivice.

   

U lovu štuka za ispitivanje korišćeni su i prirodni i veštački mamci. Beleženi su dimenzije ribe, datum ulova, doba dana, mesto ulova i pol ribe. Sadržaj želuca svake jedinke je snimljen. Ukupno je ispitano 528 primeraka, i to prosečne veličine između 45 cm i 51,9 cm, a prosečne težine između 728 i 1219.1 grama. Zanimljivo je da je broj ženskih jedinki bio veći od broja muških, i to 338 ženskih na prema 190 muških jedinki od ukupnog broja ulovljenih štuka.

   

Anatomski, između mužjaka i ženki su postojale uvek razlike u obliku i dimenzijama, dok je težina između njih manje varirala. Najveći broj ulovljenih štuka bio je u mesecu oktobru, dok je najniži zabeležen u dubokoj zimi, kasnom proleću i februaru mesecu. Iz sadržaja stomaka svih ispitanih primeraka, utvrđeno je sledeće : najčešći plen bio je Carassius auratus gibelio ili babuška – melez. Kanibalizam je zabeležen u manjem procentu od očekivanog, 3,4 % od ukupnog broja ispitanih primeraka, 6,9 % sadržaja je obeleženo kao grupa “drugih vrsta riba kao plena “, i u nju spadaju : Deverika – Abramis brama, Šaran – Cyprinus carpio, Amur – Ctenopharyngodon idella, Balavac – Gymnocephalus cernuus, Tolstolobik – Hypophthalmichthys molitrix, Patuljasti somić-cverglan – Ictalurus nebulosus, Bezribica ili Amurski čebačok – Pseudorasbora parva, Smuđ – Sander lucioperca…

   

U samo 1,7 % ispitanih jedinki nađeni su kičmenjaci, poput miševa i pacova, žaba. Nakon babuške, najbrojniji plen nađen u želucima ispitanih jedinki bila je Rutilus Rutilus – bodorka, zatim, Alburnus Alburnus – Uklija, kaugler ili i samo keder kod nas, zatim Gavčica, (gorčak, platičica, plavujka…) – Rhodeus sericeus, zatim Lepomis Gibbosus – sunčica, zatim Crvenperka (Scardinius Erythrophthalmus) i na kraju, pomenuti kanibalizam u malom procentu. U sadržaju određenog manjeg broja primeraka, pronađena je i sopstvena vrsta – Esox Lucius – štuka.

   

Ulovljeni veći broj ženskih jedinki ukazuje na njihovu veću i češću potrebu za hranom, ( češće su od mužjaka napadale naše mamce ) što je naročito došlo do izražaja nakon mresta jer je to energetski zahtevan biološki proces za ženke. Međutim, vreme mresta često varira u odnosu na geografske zone. Engleska istovetna studija pokazuje suprotno, po njihovim naučno-istraživačkim radovima u ovoj oblasti, štuke su se intenzivno hranile tokom leta i jeseni, za razliku od ove studije koja pokazuje da su od maja do kraja jula meseca, zatim meseca decembra i meseca februara najređe uzimale mamce.

   

Dolaskom babuške (Carassius auratus gibelio) iz Kine, u drugoj polovini 20. veka, u Evropu, i njeno brzo razmnožavanje i širenje u svim vodama uticalo je na to da postane jedna od glavnih vrsta na meniju. Zanimljivo je da jedna nemačka studija iz 1991. god. iz ove iste oblasti i tematike, pokazuje da je štuka radije jela crvenperku tokom leta, a zatim sunčicu kako se bližila jesen. U Engleskoj, zanimljivo, štučiji glavni meni čine najpre bodorka, zatim grgeč, pa evropska jegulja (Anguilla Anguilla).

   

U nedostatku ribe, štuke se prilagođavaju situaciji i jedu ono što se može naći u vodi, a poznato je i da veoma dugo mogu opstati samo na beskičmenjacima, poput insekata. Zaključak ispitivanja je da se periodi intenzivnog hranjenja štuka razlikuju među različitim geografskim područjima, kao i da se razlikuje plen kojim se hrane. Plen se razlikuje usled razlika u vrstama ali i zastupljenosti vrsta kojima se štuke hrane na različitim geografskim područjima, te je najčešće zastupljena vrsta u nekoj vodi i najčešće na meti ovog predatora.

     

Ovo je veoma važan zaključak i on potvrđuje ono što su i naši ribolovci sami, empirijski vremenom zaključili, a to je da je najbolji živi mamac za štuku ona riba koje u nekoj vodi najviše ima. Procenat beskičmenjaka i kičmenjaka pronađenih u sadržaju želudaca ispitanih jedinki je bio sličan kao i u drugim studijama iz drugih geografskih područja u Evropi, što je takođe važan zaključak jer pokazuje da štuka ipak preferira ribu kao plen u odnosu na sva ostala živa bića u vodi.

   

Odeljenje za Ekologiju, Fakultet Nauke i tehnologije, grad Debrecin, Madjarska Natura – udruženje (društvo) za proučavanje i zaštitu prirode , Milana Rakića 20, SRB-25000 Sombor

 
SpeciesE. lucius
GenusEsox
PhylumChordata
KingdomAnimalia
  Lobanja pronađena na obali reke Cherwell u mestu Oxfordshire, 2013. godine, za koju stručnjaci ihtiolozi tvrde da je bila štuka (Esox lucius – Northern pike) teža od svih dosadašnjih rekorda, dakle dobro preko 50lbs, i stara oko 20 godina. Samo ona meri “one foot long”, dakle oko 30 cm, pa se može pretpostaviti kolika je to riba bila dok je bila živa. Peter Money, čovek koji ju je pronašao je isprva mislio da pripada mrtvom jelenu.  
Moj tekst o ovoj temi u listu RIBOLOV br. 451, 06.04.2018
Moj tekst o ovoj temi u listu RIBOLOV br. 451, 06.04.2018
    Autor teksta (preveo i dopunio) : Dragan Milošević

Leave a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *